i još samo kada se ne bih budila sa strahom koji raste sa ljubavlju, strah,
ne kao želja za posedovanjem, već strah od greške, od pogrešnog pokreta,
pogleda, od pogrešnih reči.
strah od neminovnosti rastanka.
rastanak se bliži kraju.
Koračamo kroz život u težnji da se zbližimo, da proniknemo jedni u druge i u sebe same, ali se sve više udaljavamo. Suština nam beži i svi odlaze od nas kao što su i došli – kao stranci.
Tu negde, čini mi se, leži klica mog večitog (sad već bivšeg) očaja. Nepomirenost sa takvim neprobojnim svetom koji se ne da spoznati. Želja za spajanjem u svetu u kome je sve nespojivo… (Kako izaći iz sebe i prodreti do drugoga? Kako pustiti drugoga do dna sebe? Nemoguće, a tako je neophodno!)
Pa i sve te naše bezbrojne i besmislene ljubavi! Uvek nova, bezumna nada da će se srušiti zidovi i ograde, da ćemo skinuti maske i rasterati senke. (Kako progutati celog čoveka, u jednom zalogaju, dobiti ga nagog, imati zauvek, ogoljenog, i uzeti njegovu dušu i telo jednim zamahom?) Kakva ludost!
Jer ljudi te onemogućavaju da im pristupiš s ljubavlju i poverenjem, iako je to ono što im ustvari treba. Svet bez maski i laži, prepun istinske čistote…
Pa ipak, svet je samo pozornica na kojoj svako igra bezbroj uloga, ne znajući više ni sam ko je uistinu. Čak i kad ne želiš, život te izbaci na tu pozornicu i uvuče u igru. Nemaš izbora!
Nikad ne možeš do kraja da se stopiš sa drugim bićem, da pokažeš svoje pravo lice. Ostaješ sam. I tvoje sopstveno telo ti izgleda kao kavez u kome su zatočene sve tvoje misli, čežnje i nade, koje bi htele da se razlete po svetu.
Tako je proticao i moj život. Između čežnje za ljubavlju i pomisli na smrt. Uverena da ljubav sve menja, dugo sam nastojala da je podarim ljudima. Čak i kad sam uviđala da je moja ljubav nemoćna, nisam se predavala. Verujući da u svakom ljudskom stvoru spava jedan dobar čovek koga samo ljubav može da probudi.
Lepo je kad čovek ume da voli. To je dar prirode. Još i kad je ljubav uzvraćena – to je čudo! (Dar sam primila, ali se čudo nije dogodilo.)
A šta bi se desilo da se ostvarilo nemoguće? Da li bi ljubav trajala, sreća bila večita, a ostvarenje donelo spokoj? Sumnjam! Jer samo je želja večna. Neostvarena želja. A ostvarenje je kraj želje i zato korak u još veću prazninu.
Nemogućnost je uslov za naše trajanje, a neostvarenost podsticaj života. Nepoznato je jedini pravi cilj, neosvojeno naš izazov i spas, a pipanje u mraku naš pravi posao. Bez toga bismo izgubili sav smisao, i naš ostvareni san postao bi tako naš najgorči gubitak.
Zato je naša sadašnja neimaština zapravo blagoslov.
(Po logici takve milosti, sva vrata među nama – ostaju svake noći zatvorena!)
Teror života me proganja od trenutka kada sam počela da razmišljam.
Život tako boli ponekad
Bol tako traje ponekad